Okrugli stol “33 godine borbe protiv nasilja prema ženama – postignuća i izazovi”

Na današnji je dan, 14. prosinca 1990. u Zagrebu skupina aktivistkinja „Ženska grupa Trešnjevka“ osnovala Autonomnu žensku kuću Zagreb – prvo sklonište za žene žrtve nasilja u Hrvatskoj, ali i prvu takvu sigurnu kuću za žene i djecu koji su preživjeli nasilje na području jugoistočne Europe. Ovim je povodom Autonomna ženska kuća Zagreb (AŽKZ) danas  u Hrvatskom saboru u suradnji s potpredsjednicom Sabinom Glasovac održala Okrugli stol pod nazivom ’33 godine borbe protiv nasilja prema ženama – postignuća i izazovi’. Tom prilikom na samom je početku obznanjena vijest kako je AŽKZ postala nositeljica Nacionalnog pozivnog centra za pomoć ženama žrtvama nasilja. Riječ je o otvaranju besplatnog broja koji glasi: 116 016, a omogućava ženama koje su preživjele nasilje pozivanje na isti broj u cijeloj EU radi lakšeg pristupa podršci i pomoći.

Time je Autonomna ženska kuća Zagreb ujedno postala hrvatski ženski specijalizirani servis koji je istodobno povezan sa specijaliziranim servisima na području EU što istodobno pomaže i potiče suradnju između država u borbi protiv nasilja prema ženama. Ujedno je to i veliko priznanje AŽKZ koje govori da je ova neovisna organizacija koja se više od tri desetljeća bori protiv nasilja prema ženama i djeci, prepoznata i kao usko specijalizirana s visoko kvalificiranim, iskusnim i educiranim stručnjakinjama. Tijekom proteklih više od tri desetljeća aktivistice i volonterke AŽKZ-a imale su niz pionirskih poduhvata koji su doveli i do pozitivnih promjena zakonodavnog okvira. Do prepoznavanja nasilja prema ženama kaznenim djelom, a ne tek prekršajem ili nečim od čega će društvo okrenuti glavu, jer se događa iza zatvorenih vrata i u obiteljima.

„Naš je početak rada bio subverzivan. Uselile smo u prostor koji nije pravno bio naš, ali smo na njega imali pravo, jer smo morale žene i djecu od nasilnika skloniti na sigurno. To nitko drugi nije htio činiti. Nasilje je bio društveni tabu, od žena se očekivalo da šute i trpe, a zakon je poznavao tek prekršaj protiv javnog reda i mira. Prvih par godina radile smo na SOS telefonu, a 1997. osnovale smo prvo žensko savjetovalište, mjesto gdje že žene koje su nasilje preživjele dobiti besplatnu pravnu i psihološku pomoć. Išle smo prema medijima, hrabre su žene počele javno iznositi svoja traumatična iskustva. Među prvima progovorila je Vesna Mimica što je bio svojevrsni prvi hrvatski Me Too. Sedam godina od osnutka uspijevamo da zakon kriminalizira silovanje u braku. Dvije godine kasnije dobivamo na kapaljku i prva sredstva za pomoć žrtvama nasilja. Mi smo još prije 35 godina tražili izmjenu zakona da nasilje u obitelji bude kazneno gonjeno. Zakon se u tom smjeru promijenio prije 20 godina. Prije 16 godina konačno smo dobile svoj prostor za žensko sklonište, a godinu kasnije država donosi model po kojem se skloništa za žene i djecu koji su preživjeli nasilje počnu sufinancirati. Uz nas u taj model ulazi još šest skloništa osnovanih u Hrvatskoj“, istaknula je Nela Pamuković, jedna od suosnivačica prvog skloništa za žene i djecu žrtve nasilja, koja je dala kratki pregled rada i djelovanja AŽKZ-a u protekle 33 godine.

Naglasila je Pamuković kako su tom golemom poslu veliku ulogu odigrale mnoge žene, a posebice Neva Tölle, suosnivačica AŽKZ-a i odvjetnica Sanja Bezbradica Jelavić, koje zbog bolesti u okruglom stolu danas nisu mogle sudjelovati. Godišnje se za pomoć zbog nasilja AŽKZ-u javi 1800 žena, a kroz proteklih više od tri desetljeća pružena je za više od 54 tisuća žena i djece.  

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić posebno je naglasila kako su volonterke i aktivistice AŽKZ-a bile one koje su pomicale granice i u svojoj upornosti i vjerodostojnosti nikada nisu odustale, pa ni danas, jer izazova, da ne kažemo problema, još je puno.

„Devedesetih su proglašavane čak i državnim neprijateljima. Od 2000. naziru se i pomaci u društvu, raste osvješćivanje o neprihvatljivosti rodno uvjetovanog nasilja, mijenjaju se zakonodavni okviri. Puno se postiglo, ali se i dalje zapinje na implementaciji. Međutim, zadnjih sedam, osam godina, opet nailazimo na prepreke i to ponajviše ideološkog karaktera. Bavljenje rodno uvjetovanim nasiljem kao javno društvenom problematikom i danas je prioritetno. Nije sustavno riješeno pitanje financiranja skloništa i pomoći žrtvama nasilja, a treba još puno raditi na tome da društvo učinimo inkluzivnim kako se žrtva nasilja ne bi micala iz svog doma. Danas imamo 25 skloništa za žene i djecu koji su preživjeli nasilje. Potrebno je raditi na senzibilizaciji struka, kao i na edukaciji o rodnoj jednakosti, počevši od djece i mladih, od najranije dobi, kao i edukaciji odraslih“, naglasila je Ljubičić.

Anita Lauri Korajlija, psihologinja AŽKZ, koja pruža psihološku pomoć ženama i djeci, naglasila je kako je u društvu trauma još uvijek neprepoznata, pa se zbog toga žrtvama nasilja događa i institucionalno nasilje kad izađu iz nasilničkog odnosa i okoline.

„Oporavak nakon nasilja je ne samo moguć, nego kao društvo on nam treba biti cilj u borbi protiv nasilja i pružanju pomoći žrtvama nasilja. Kako izgleda život kad osoba izađe iz nasilnog odnosa. Ona traži fizičku sigurnost, to je na prvom mjestu, da se ne okreće oko sebe i živi u strahu da će biti dočekana u javnom prostoru. Traži emocionalnu sigurnost, da ne hoda pognute glave, nego da krene putem pozitivne prilagodbe i nove realizacije svog života. U prve dvije veliku ulogu imaju skloništa i savjetovališta. Međutim, treba omogućiti i pravnu sigurnost, tu je uloga na institucijama, policiji, pravosuđu, sudstvu, socijalnom radu, pa i zdravstvu“, podvukla je Lauri Korajlija.

Psihijatrica Suzana Večerić osvrnula se na mizoginiju koja je prisutna u mnogim profesijama kojima i žene kao žrtve nasilja budu upućene, a radi im neizmjernu štetu: „U psihijatriji je žena, puno više od muškarca – demonizirana. Tako i danas imate u primjeni pseudo znanstvene teorije, po kojima je, primjerice, žena majka kriva za šizofreniju ili autizam svog djeteta. Zablude koje se danas plasiraju u javnost i s kojima se u konačnici i žene žrtve nasilja susreću i bivaju dodatno stigmatizirane“, dala je primjer Večerić.

Profesorica prava Zlata Đurđević u raspravi je naglasila kako je pravosuđe struka koja nikako ne izlazi iz skuta patrijarhata i kako se vodi velika tu bitka da se prizna ravnopravnost muškaraca i žena: “Nevjerojatno je kako rodna perspektiva u kaznenom pravu ima tolike otpore iako je pravosuđe gotovo feminizirano profesija. Istodobno, rasprostranjenost nasilja prema ženama u našem društvu i njegove posljedice, jer tu se radi o kršenju svih temeljnih ljudskih prava, čine problem broj jedan kad govorimo o kaznenim djelima. Zato neprestano i uporno trteba raditi na osvješćivanju o rodno uvjetovanom nasilju upravo u pravosuđu, jer ovjde nike rijetkost da će vas kolege pitati što to uopće jest”, naglasila je Đurđević.

Na okruglom je stolu u raspravi odvjetnica Radmila Bonifačić dala prijedlog dorade izmjena Zakona o zaštiti nasilja u obitelji, i to na način da se ugradi odredba da se nasilje u obitelji na sudu procesuira po žurnom, hitnom postupku. Dodala je kako valja unaprijediti i protokol o postupanju policije, jer je još uvijek na djelu praksa da policija kad bude pozvana na lice mjesta i žrtvu i nasilnika smješta u pritvor.

Zastupnica i potpredsjednica Hrvatskog sabora Sabina Glasovac istaknula je kako je još puno izazova i pred politikom, institucijama kao i nevladinim organizacijama da se rodno uvjetovano nasilje društveno osvijesti kako bi implementacija novih zakonskih rješenja uistinu i imala za posljedicu smanjenje nasilja i njegovu prevenciju. Naglasila je da u za to postoji uspostavljena sinergija i to zahvaljujući sad već višedesetljetnom radu Autonomne ženske kuće Zagreb.