Održana tematska konferencija „35 godina otpora i podrške: odgovori na nasilje prema ženama danas“

10.12.2025.

U Zagrebu je 9. prosinca 2025. održana tematska konferencija „35 godina otpora i podrške: odgovori na nasilje prema ženama danas“, na kojoj su predstavljeni ključni izazovi i preporuke za unapređenje sustava zaštite žena od nasilja.

Valentina Andrašek, aktivistica AŽKZ, otvorila je konferenciju osvrtom na 35 godina rada Autonomne ženske kuće Zagreb, podsjećajući da je sklonište nastalo kao čin građanskog neposluha i hitne reakcije feminističkih aktivistica na smrt žene koju sustav nije zaštitio. U uvodu je istaknula da je povijest AŽKZ-a – od ubojstva Dragice Počivavšek 1990. do kasnijih slučajeva poput ubojstva Jelene Kožar 2006. – zapravo povijest borbe protiv institucionalnog nerazumijevanja, pogrešnih procjena rizika i nepovezanog sustava. Takvi propusti, naglasila je, nerijetko završavaju najtragičnijim ishodima.

Upozorila je kako se i današnja stvarnost odražava u smrtonosnim ishodima: samo u posljednjih deset dana ubijene su tri žene, a jedna je teško ranjena. Ti slučajevi nisu iznimke, nego pokazatelji točaka pucanja sustava. Iako Hrvatska danas ima zakone, nacionalne strategije, Istanbulsku konvenciju i procedure koje nekoć nisu postojale, ključni problem je nedosljedna provedba. Ishod prijave nasilja i dalje previše ovisi o razumijevanju pojedinih službenica/ka, o preopterećenosti sustava, o neadekvatnim ili izostalim procjenama rizika te o nedostatku povjerenja u iskaze žena.

Jednako je opasan i društveni kontekst u kojem se nasilje događa. U svom govoru istaknula je kako se posljednjih godina na glavnim trgovima hrvatskih gradova održavaju javna okupljanja čije poruke promiču ideju ženske podređenosti, „čednosti“, poslušnosti i muške nadmoći. Te poruke više nisu marginalne: ušle su u javni prostor, oblikuju društvenu klimu i utječu na to kako žene doživljavaju svoje pravo na slobodu, ravnopravnost i sigurnost. To je, naglasila je, izravno povezano s pojavama nasilja — jer nasilje nije iznimka, nego posljedica tolerancije i normalizacije rodne neravnopravnosti.

U tom kontekstu objasnila je zašto je Autonomna ženska kuća Zagreb u srpnju 2024. zatražila izmjene Kaznenog zakona i Zakona o javnom okupljanju. AŽKZ je predložila da se omogući sankcioniranje javnih okupljanja koja vrijeđaju dostojanstvo žena, potiču neravnopravnost i obeshrabruju žene od prijavljivanja nasilja. Takva okupljanja (uključujući molitelje na trgovima) stvaraju atmosferu u kojoj je ženska potčinjenost prikazana kao „ideal“, a borba protiv nasilja i feminističko djelovanje kao „problem“. To izravno utječe na spremnost žena da potraže pomoć, kao i na poruke koje institucije šalju kada takve pojave ignoriraju. Šutnja institucija – uključujući višegodišnje izostajanje jasne osude ovakvih skupova – također predstavlja poruku i signal društvu. Upravo zato AŽKZ traži zakonske izmjene koje će omogućiti da se javni prostor štiti od praksi koje ponižavaju žene i normaliziraju ideologije koje opravdavaju njihovu podčinjenost.

U zaključku je naglasila da je svrha konferencije precizno vrednovanje toga što u sustavu funkcionira, a što i dalje ozbiljno ugrožava sigurnost žena, te definiranje konkretnih, provedivih koraka za poboljšanje institucionalnih odgovora. Cilj ostaje nepromijenjen od dana osnutka skloništa: sustav koji pravovremeno štiti žene, prepoznaje rizik i sprječava nasilje — prije nego što dođe do femicida.

Melita Mulić, izaslanica Predsjednika Republike Hrvatske, čestitala je Autonomnoj ženskoj kući Zagreb na 35 godina djelovanja te posebno istaknula njezinu pionirsku ulogu u zaštiti žena od nasilja. Naglasila je da je AŽKZ od samih početaka bila među prvima koje su otvoreno, hrabro i ustrajno progovarale o nasilju nad ženama u vrijeme kada to nije bilo društveno prepoznato, te da je upravo takav aktivistički rad postavio temelje današnjim politikama i mehanizmima zaštite. Mulić je također naglasila da organizacije poput AŽKZ-a i dalje imaju ključnu ulogu u izgradnji društva u kojem su ljudska prava žena nedvosmisleno zaštićena te zahvalila na dugogodišnjem doprinosu svakodnevnoj borbi protiv nasilja.

Marina Ivandić, potpredsjednica Gradske skupštine Grada Zagreba i izaslanica gradonačelnika, čestitala je Autonomnoj ženskoj kući Zagreb na 35 godina predanog djelovanja. Istaknula je da je AŽKZ iznimno važna za Grad Zagreb, osobito zbog stručnog doprinosa u izradi gradskih strategija, javnih politika i savjetovanja u području zaštite žena od nasilja. Naglasila je da će AŽKZ uvijek imati podršku Grada Zagreba te da se Grad jasno i dosljedno zalaže za suzbijanje nasilja nad ženama, jačanje sustava podrške i unapređenje javnih politika koje štite njihova prava i sigurnost.

Mary Collins, glavna tajnica Europskog ženskog lobija, u svojoj video-poruci čestitala je Autonomnoj ženskoj kući Zagreb na 35 godina predanog rada. Naglasila je da je neumoran rad AŽKZ-a na osiguravanju sigurnih prostora za žene ostavio dubok trag ne samo u Hrvatskoj nego i na europskoj razini. Collins je posebno istaknula važan doprinos AŽKZ-a unutar Europskog ženskog lobija, kao i u Opservatoriju za prevenciju nasilja nad ženama i djevojčicama, napominjući da je upravo aktivno sudjelovanje AŽKZ-a oblikovalo europske smjerove djelovanja u području zaštite žena. Podsjetila je i na ključnu ulogu koju je AŽKZ odigrala u procesu ratifikacije Istanbulske konvencije u Hrvatskoj. Upozorila je da živimo u „vrlo zabrinjavajućim vremenima“, u kojima su zajedništvo i suradnja važniji nego ikad. Poručila je da se možemo osloniti jedne na druge, da je naš otpor snažan i da će naš zajednički napredak biti još snažniji.

Kristijan Kevešević, zamjenik Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, održao je izlaganje na temu „Napreci i izazovi u radu institucija vezano uz nasilje nad ženama u 2025.“ u kojem je prikazao i primjere dobre prakse u postupanju Hrvatskog zavoda za socijalni rad, policije i pravosuđa, ali i ozbiljne izazove identificirane kroz pritužbe građanki i ispitne postupke Ureda. Posebno je istaknuo da je ove godine Ured zabilježio porast pritužbi na dvostruka uhićenja žrtve i počinitelja, što često rezultira i dvostrukim optužbama. Naglasio je da je takva praksa iznimno štetna za žene koje su preživjele nasilje, jer dovodi do pogrešne interpretacije nasilja kao „obostranog“ sukoba. Preporuka Ureda je jasna: u svakom postupanju nužno je pravovremeno i precizno identificirati primarnog agresora kako bi se spriječile ozbiljne posljedice pogrešnih procjena. U svom je izlaganju Kevešević također naglasio da Hrvatska mora uložiti dodatne napore u primarnu prevenciju, posebice kroz sustavno uvođenje obrazovanja o ravnopravnosti spolova od najranije dobi. Na primjeru prve pravomoćne presude za pokušaj teškog ubojstva žene ukazao je na postojanje jasnih indikatora rizika od femicida, te naglasio da je ključno da ih institucije u koordinaciji prepoznaju i interveniraju u ranim fazama nasilja. Zaključno je upozorio na dugogodišnji problem koji Ured kontinuirano ističe: preblagu sudsku praksu kažnjavanja u predmetima nasilja nad ženama i učestalu, preširoku primjenu sudskog ublažavanja kazni, što umanjuje odvraćajući učinak zakona i šalje opasnu poruku žrtvama i počiniteljima.

Ivan Crnčec, državni tajnik u Ministarstvu pravosuđa i uprave, iznio je pregled dosadašnjih zakonskih izmjena i unapređenja sustava kaznenopravne zaštite žena od nasilja. Govorio je o koracima koje je Hrvatska poduzela u posljednjim godinama kako bi ojačala zakonodavni okvir, kao i o planovima vezanim uz transponiranje Direktive EU o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Posebno je istaknuo naglasak Direktive na digitalno nasilje i različite oblike online zlostavljanja žena, te naglasio važnost jasnog i preciznog usklađivanja kaznenih djela s europskim standardima. Najavio je da će Ministarstvo započeti rad na transponiranju Direktive već sada, iako krajnji rok istječe tek u lipnju 2027. godine. U tom je smislu pozvao Autonomnu žensku kuću Zagreb i druge relevantne aktere na suradnju u procesu izrade zakonskih rješenja kako bi se osigurala učinkovita provedba i usklađen sustav zaštite.

Sandra Batlak iz Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike govorila je o provedbi Istanbulske konvencije i aktualnim mjerama koje jačaju sustav zaštite žena od nasilja. Izvijestila je o kapacitetima i popunjenosti smještaja za žene koje su preživjele nasilje, kao i o značajnom povećanju financijskih sredstava namijenjenih ovoj problematici — sredstva u državnom proračunu povećana su za 30 %. Naglasila je i provedbu širokog programa edukacija, u kojima je sudjelovalo više od tisuću stručnjakinja i stručnjaka iz različitih sustava, uključujući policiju, socijalnu skrb, pravosuđe i zdravstvo. Podsjetila je da je medijacija zabranjena u svim slučajevima nasilja u obitelji, te da su doneseni i ključni protokoli i strateški dokumenti koji uređuju ovo područje. Također je istaknula nastavak podrške radu skloništa te najavila buduće planove, uključujući osiguravanje sredstava kroz EU projekte za podizanje kapaciteta i aktivnosti usmjerenih na podršku ženama na tržištu rada koje su preživjele nasilje. Navela je i da je u Ministarstvu uspostavljeno koordinacijsko tijelo za provedbu Istanbulske konvencije, s ciljem jačanja učinkovitosti sustava i međuresorne suradnje.

Odvjetnik AŽKZ-a Ivan Jelavić govorio je o problemima u sudskoj praksi s kojima se žene koje su preživjele nasilje, kao i njihova djeca, svakodnevno suočavaju u kaznenim i obiteljskim postupcima. Istaknuo je da se žene često proglašava nesuradljivima, čak i u situacijama kada se njihov oprez temelji na stvarnom riziku. U praksi se i dalje pojavljuje znanstveno neutemeljeni koncept „otuđenja“, koji se sada naziva „reprogramiranje djeteta“, a koji se koristi za diskreditiranje iskaza žena koje su preživjele nasilje i iskustava djece izloženih nasilju. Ukazao je i na edukacije sudskih vještaka na kojima se iznose teze da je povećanje prijava nasilja rezultat „moralne panike“, što stvara opasan narativ koji žene dodatno destimulira da nasilje prijave. Prikazao je tri slučaja žena smještenih u skloništu AŽKZ-a koji pokazuju ozbiljne nedosljednosti sustava. U jednom slučaju, unatoč kaznenom postupku protiv počinitelja i izrečenim mjerama opreza koje se odnose na ženu i djecu, građanski sud i dalje nalaže održavanje kontakata djece s ocem. Istovremeno, državno odvjetništvo podnosi kaznenu prijavu protiv majke zbog navodne povrede prava djeteta — zato što je djecu tješila kada su plakala, umjesto da ih potakne na kontakt s nasilnim ocem. U drugom slučaju, sud odbacuje kaznenu prijavu zbog pronađenog pedofilskog sadržaja povezanog s ocem djeteta, a potom se čak predlaže dodjela skrbi ocu i određivanje nadziranih kontakata majci, iako je ona žrtva nasilja. Ovi slučajevi, naglasio je Jelavić, pokazuju kako kazneni i obiteljski postupci često djeluju suprotno i kako nerazumijevanje dinamike nasilja dovodi do odluka koje djecu i žene dodatno ugrožavaju, umjesto da ih štite.

mr. sc. Ljiljana Stipišić, sutkinja Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, u svom je izlaganju predstavila ključne izazove u sudskoj praksi u zaštiti žena od nasilja. Ukazala je na širok spektar kaznenih djela koja pogađaju žene svih dobnih skupina, od djevojčica do starijih žena te žena s invaliditetom, izbjeglica i stranih radnica. Naglasila je važnost zaštite žrtve u svim stadijima postupka, uključujući sprječavanje sekundarne viktimizacije, pravo na informacije, dostupnost pravne pomoći, pravo na privatnost i sigurnost, kao i potrebu za učinkovitim zaštitnim mjerama. Kroz nekoliko recentnih presuda prikazala je ozbiljne probleme u praksi: neujednačenu procjenu otegotnih okolnosti, preblage kazne za posebno brutalna kaznena djela i femicide te nedovoljno prepoznavanje dinamike dugotrajnog nasilja. Istaknula je da takvi propusti dovode do situacija u kojima žrtve ostaju nezaštićene, unatoč tome što je pravni okvir jasan. U osvrtu na relevantne presude Europskog suda za ljudska prava, naglasila je da država ima pozitivnu obvezu pružiti učinkovitu zaštitu ženama i spriječiti ponavljanje nasilja.

prof. dr. sc. Anita Lauri Korajlija, psihologinja Autonomne ženske kuće Zagreb, govorila je o fenomenu sanctuary traume — traume koju žene doživljavaju upravo u institucijama koje bi trebale biti mjesta sigurnosti. Naglasila je kako se trauma produbljuje kada policija nasilje svodi na „bračne svađe“, kada Zavod za socijalni rad premješta fokus sa počinitelja na ženu ili kada sudovi zanemaruju nasilje i nameću kontakte djece s nasilnikom kao navodni „najbolji interes djeteta“. Istaknula je tri ključna mehanizma institucionalne reviktimizacije: neprepoznavanje nasilja, prebacivanje odgovornosti na ženu i zanemarivanje procedura poput dugotrajnih postupaka i neprovedenih mjera zaštite. Naglasila je da se sanctuary trauma ne događa zato što žene „nisu dovoljno jake“, nego zato što sustav ne funkcionira kao sigurno mjesto. Zaključila je da trenutak kada žena potraži pomoć mora postati trenutak olakšanja — a to zahtijeva odgovorno postupanje svake osobe koja ulazi u kontakt sa ženom koja je preživjela nasilje.

Dubravka Šimonović, predsjednica udruge Paritet SADA i bivša specijalna izvjestiteljica UN-a za nasilje nad ženama i djevojčicama, govorila je o međunarodnim standardima zaštite žena, posebno o CEDAW konvenciji te o počecima, razvoju i današnjoj provedbi Istanbulske konvencije, u čijem je oblikovanju imala važnu ulogu. Naglasila je da dosljedna primjena ovih konvencija mora biti temelj nacionalnih politika u borbi protiv nasilja nad ženama. U svom je izlaganju poseban naglasak stavila na potrebu uspostave Femicide Watcha, mehanizma za sustavno praćenje, evidentiranje i analizu ubojstava žena. Podsjetila je da se ove godine obilježava deset godina od pokretanja Femicide Watch inicijative u Ujedinjenim narodima (2015.) te istaknula da države imaju jasnu obavezu uskladiti svoje sustave s međunarodnim standardima. Šimonović je naglasila da je nužno poboljšati prikupljanje podataka prema UN metodologiji te provesti detaljnu analizu svih slučajeva femicida u posljednje tri godine, polazeći od CEDAW-a i Istanbulske konvencije. Takva analiza omogućila bi izradu jasnih preporuka za prevenciju femicida, poboljšanje zakona i unaprjeđenje institucionalne prakse. Zaključila je kako je konferencija već ponudila važne preporuke usklađene s međunarodnim standardima te naglasila potrebu da Hrvatska uspostavi sveobuhvatni nacionalni Femicide Watch, uz mogućnost regionalne i globalne suradnje u praćenju i prevenciji ubojstava žena.

U video-poruci Marko Vešligaj, potpredsjednik Odbora za prava žena i rodnu ravnopravnost (FEMM) Europskog parlamenta i glavni izvjestitelj za novu Europsku strategiju za ravnopravnost spolova, čestitao je Autonomnoj ženskoj kući Zagreb 35 godina rada te zahvalio na svim projektima i aktivnostima koje su značajno pridonijele unapređenju zaštite žena od nasilja u Hrvatskoj. Istaknuo je da je posljednjih šest mjeseci radio na izvješću kojim su u Europskom parlamentu definirani ključni prioriteti za buduću strategiju za razdoblje od sljedećih pet godina. Naglasio je da usvojeno izvješće šalje snažnu političku poruku u trenutku kada se ženska prava i ravnopravnost spolova sve otvorenije dovode u pitanje. Unatoč pokušajima da se ospore njegovi najvažniji dijelovi – osobito u području seksualnog nasilja, reproduktivnih prava, borbe protiv nasilja nad ženama i digitalnog nasilja – izvješće je izglasano s preporukama koje uključuju definiciju seksualnog nasilja temeljenu na načelu „samo da znači da“, prepoznavanje rodno uvjetovanog nasilja kao europskog kaznenog djela te snažniju odgovornost velikih online platformi za širenje mizoginije. Vešligaj je upozorio da su zbog saveza Europske pučke stranke i krajnje desnice izgubljeni pojedini važni prioriteti, poput feminističke vanjske politike, te da je dokument donesen u atmosferi rastućih antirodnih i antifeminističkih tendencija. Istaknuo je da su zato konferencije poput ove posebno važne te najavio da će se u sljedećim mjesecima zalagati da se na temelju usvojenih prioriteta izradi strategija s konkretnim zakonodavnim mjerama i snažnom podrškom civilnom društvu i organizacijama koje štite ženska prava.

prof. dr. sc. Maja Munivrana, profesorica kaznenog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu, predstavila je izazove procesuiranja online nasilja nad ženama, naglašavajući da se ovaj oblik nasilja i dalje često ne prepoznaje u svojoj punoj težini. Istaknula je da zakonodavni okvir obuhvaća različite izvore koji reguliraju djelomične aspekte online nasilja — od Istanbulske konvencije do propisa o računalnom kriminalitetu i seksualnom iskorištavanju — no sustav i dalje pati od neujednačene terminologije i nedostatnog razumijevanja fenomena. U svom je izlaganju naglasila važnost nove EU Direktive o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, koja uvodi obavezu država članica da kazneno sankcioniraju čitav spektar online nasilja, uključujući dijeljenje intimnih i manipuliranih materijala, uhođenje, uznemiravanje te poticanje na nasilje i mržnju. Ukazala je na izazove u hrvatskom zakonodavstvu, posebice u pogledu nedovoljno široke definicije počinitelja, neusklađenosti pojedinih kaznenih djela s Direktivom te poteškoća u procesuiranju fenomena poput upskirtinga, cyberbullyinga i koordiniranog kolektivnog uznemiravanja (pile-on). Posebno je istaknula kako online nasilje često predstavlja produžetak rodno utemeljenog nasilja izvan interneta, što zahtijeva bolje razumijevanje dinamike moći, tehnoloških aspekata i psiholoških posljedica. Naglasila je da kazne moraju biti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće, a institucije obavezne pružiti žrtvama stvarnu zaštitu.

Za kraj, govorila je Sanja Bezbradica Jelavić, sutkinja Ustavnog suda. Čestitala je Autonomnoj ženskoj kući Zagreb na 35 godina predanog rada, naglasivši da je doprinos organizacije bio ključan u oblikovanju zakona, javnih politika, protokola i cjelokupne institucionalne prakse zaštite žena od nasilja u Hrvatskoj. Istaknula je da su upravo organizacije civilnog društva poput AŽKZ-a tijekom desetljeća svojim radom, ekspertizom i zagovaranjem utjecale na razvoj standarda postupanja i na bolju zaštitu temeljnih prava žena. U svom izlaganju osvrnula se na važnu ulogu Ustavnog suda u zaštiti prava žrtava, posebno u kontekstu ustavnih tužbi podnesenih protiv rješenja kojima se odbacuje kaznena prijava, optužni prijedlog ili zahtjev za provođenje istrage, odnosno svih odluka kojima se onemogućava vođenje ili se obustavlja kazneni postupak. Naglasila je da takve ustavne tužbe neće biti odbačene zbog formalnih razloga — primjerice, tvrdnje da osporeni akt nije „pojedinačni akt“ iz članka 62. Ustavnog zakona — ako je u tužbi istaknuta navodna povreda postupovnog aspekta prava na učinkovitu istragu u slučajevima kaznenih djela koja se odnose na članak 2. (pravo na život), članak 3. (zabrana zlostavljanja) i članak 8. (pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava. Time je pojasnila da Ustavni sud žrtvama osigurava mogućnost djelotvorne zaštite njihovih prava i nadzor nad time jesu li institucije provele učinkovitu, sveobuhvatnu i pravovremenu istragu, što je posebno važno u predmetima nasilja nad ženama.

Zaključci konferencije

U raspravi nakon izlaganja sudionica/ka iznesen je niz važnih zaključaka i preporuka za unapređenje institucionalnog odgovora na nasilje nad ženama:

Rodno uvjetovano nasilje mora biti jasno i nedvosmisleno prepoznato kao zasebna pravna kategorija u svim propisima, kako bi se osigurala zaštita žena i djevojčica te adekvatno sankcioniranje počinitelja.
Posebna kaznena djela, uključujući ubojstvo ženske osobe, moraju biti oblikovana tako da ne relativiziraju rodnu dimenziju nasilja uvođenjem paralelnih kategorija koje zamagljuju činjenicu da je rod ključna osnova nasilja.
Potrebno je razmotriti uspostavu neovisnog tijela kojem se žene koje su preživjele nasilje mogu obratiti u slučajevima institucionalnog nasilja, uz mandat praćenja propusta institucija i preporučivanja mjera odgovornosti.
Neznanstveni koncept „otuđenja“ u svim svojim varijantama, uključujući „reprogramiranje djeteta“, mora biti jasno zabranjen u sudskoj i vještačkoj praksi, jer dodatno viktimizira žene i djecu izložene nasilju.
Građanski odgoj o nasilju, ravnopravnosti spolova i ljudskim pravima treba uvesti u obrazovni sustav od najranije dobi kako bi se prevenirao razvoj nasilnih obrazaca i učvrstila kultura nenasilja i jednakosti.
Svi sustavi — policija, socijalna skrb, pravosuđe, zdravstvo, obrazovanje — moraju osigurati sustavnu edukaciju o direktnoj primjeni CEDAW-a i Istanbulske konvencije.
Na razini sudskog i državnog sustava potrebno je uspostaviti standardizirano, detaljno prikupljanje podataka o femicidima i svim oblicima rodno uvjetovanog nasilja, uključujući odnos žrtve i počinitelja, prethodne prijave i institucionalne reakcije.
Neophodno je provesti dubinsku analizu svih femicida u posljednje tri godine, u skladu s međunarodnim metodologijama, kako bi se jasno utvrdili propusti, obrasci rizika i mjere koje je nužno poduzeti radi prevencije novih ubojstava.
Hitno treba donijeti obvezujući pravilnik o procjeni rizika koji će osigurati dosljedne, stručne i međusektorske procjene, jer neujednačene procjene izravno ugrožavaju sigurnost žena i djece.
U svim institucijama potrebno je sustavno uvoditi postupke za prepoznavanje tko je žrtva, a tko počinitelj, osobito u slučajevima dvostrukih uhićenja i dvostrukih optužbi koje često pogrešno predstavljaju nasilje kao „obostrano“.
U svim sektorima mora se prekinuti praksa koja nasilje prikazuje kao „konflikt“ ili „svađu“ umjesto kao ozbiljno kršenje ljudskih prava i kazneno (ili prekršajno) djelo koje zahtijeva hitnu intervenciju.
Mjere opreza i zaštite izrečene u kaznenim postupcima moraju se dosljedno poštovati u obiteljskim postupcima, kako se ne bi donosile odluke koje izlažu žene i djecu daljnjoj opasnosti.
Sustav sudskog vještačenja treba reformirati kroz uvođenje jasnih standarda, nadzora kvalitete i odgovornosti vještakinja/vještaka te isključivanje svih neznanstvenih teorija iz nalaza.
Vještakinje i vještaci moraju imati obvezne edukacije o dinamici nasilja, traumi, učincima nasilja na djecu i rodno uvjetovanim obrascima moći, budući da njihovi nalazi izravno utječu na ishode sudskih odluka.
Koordinacija između kaznenih i obiteljskih postupaka mora biti sustavno osnažena kako bi se odluke donosile na temelju punog uvida u povijest nasilja, rizik i sigurnosne potrebe žrtava.
Sanctuary trauma, odnosno trauma koju žrtve doživljavaju u institucijama koje bi im trebale pružiti zaštitu, mora se prepoznati kao ozbiljan indikator strukturnih problema, uz razvoj protokola za njezinu prevenciju.
Online nasilje treba tretirati kao produžetak offline nasilja, uz odgovarajuće sankcije, brze mjere zaštite i stručan pristup koji obuhvaća psihološke, tehnološke i pravne aspekte.
Hrvatsko zakonodavstvo treba uskladiti s EU Direktivom o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, uključujući sankcioniranje novih oblika digitalnog nasilja poput upskirtinga, deepfake materijala, pile-on napada i dijeljenja intimnih sadržaja bez pristanka.
Velike digitalne platforme i tehnološke kompanije moraju snositi jasnu odgovornost za toleriranje i monetiziranje mizoginije i nasilja nad ženama te mora postojati regulacijski okvir koji ih obvezuje na uklanjanje sadržaja nasilja i mržnje.
Kaznena politika mora biti dosljedno stroža u slučajevima teških oblika nasilja i femicida, uz osiguravanje da su kazne učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće.
Sudovi trebaju prepoznati dugotrajno nasilje kao otegotnu okolnost te ga adekvatno vrednovati pri odmjeravanju kazne.
U slučajevima visokog rizika potrebno je osigurati hitne procedure i kratke rokove za donošenje odluka, kako bi se spriječile tragedije koje proizlaze iz institucionalnih kašnjenja.
Institucije moraju transparentno komunicirati žrtvama i svjedokinjama o njihovim pravima, tijeku postupaka i dostupnim mjerama zaštite, kako bi se obnovilo povjerenje u sustav.
Potrebno je provoditi javne kampanje i edukacije koje se suprotstavljaju normalizaciji mizoginije, antifeminističkim pokretima i porukama koje opravdavaju žensku podređenost.
Skloništa i specijalizirane organizacije moraju imati stabilno, dugoročno i dostatno financiranje kako bi mogle pružati kontinuiranu i kvalitetnu podršku ženama i djeci.
Ženske organizacije koje pružaju pomoć ženama koje su preživjele nasilje i djeluju na području borbe protiv nasilja nad ženama trebaju imati snažnu ulogu u oblikovanju javnih politika, strategija i zakonodavnih reformi.

Konferencija je provedena u sklopu tematsko-sustavne podrške Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva.

Kontakt